VaginalniRedizajn

21.01.2012., subota

Pogled, prelet, predznak

Teško se staviti u perspektivu objekta. Vidjeti se kakvim vidimo druge ljude. Biti kritični prema sebi onako kako smo prema njima. Želim to. Trudim se ići prema tome. Imam osjećaj da tek tada mogu promijeniti ono što mi se ne sviđa na sebi, i odlučiti kojem društvu pripadam. Nisam savršen niti ću ikada to posatati - premisa je od koje svako od nas treba krenuti. Tek tada smo podložni promjeni, a ona je uvijek neophodna. Želja za postojanjem je stalna i sveobuhvatna i tek kada je spoznamo željni smo a i voljni biti "bolji", jer uvijek valja krenuti od sebe. Interesantno je da dođemo do tih stvari uvijek kada nam je teško u životu i kad nas narav života tome usmjeri. Ostale trenutke smo samo kritični prema okolini, i mada znamo neke stvari i učimo od životnog iskustva, rijetko isto primjenjujemo na svoj život. Naš život je mali, nebitan sve dok ga takvim upražnjavamo.
Tvrdim da znamo kada naš život postane nebitan, potrošački ako želite. Tvrdim da smo svjesni svojih potreba i požuda, obijesnih zadovoljenja i impregnirane sreće. Tvrdim da znamo bolje. Tvrdim da možemo bolje. Tvrdim da želimo bolje. Ja sam taj koji čini sebe. Ja sam taj koji želi sebe. Kroz sebe siguran sam da činim i vas. Isto kao i kroz sebe želite i činite nas.
Imam osjećaj da smo na prekretnici društva u globalnom pogledu. Samo trebamo pogledati u sebe i reflektirati ono što znamo, što smo iskusili, naučili, postigli i što želimo biti. Mi smo društvo koje kreira svaki zakon, svaki odnos sve što nas čini ljudima. Svaku točku morala i ljudskih načela mi stvaramo. Samo trebamo naučiti što je to.

25.03.2011., petak

Baš filozofski kenjac

Prema svemu sudeći, postoji više načina da provedeš život. Neki su revolucionarni, većina nije. Sjediš radiš svoj posao pred ekranom, voziš, baviš se fizičkim radom, sjediš i pričaš sa gomilom ljudi koji imaju gomilu problema ili misle da imaju gomilu problema, sviraš, predaješ sviranje, sviraš i predaješ sviranje... U svakom slučaju učimo i postajemo mudriji, iskusniji... navodno... Na kraju uzmeš to sve, sazmeš, napraviš lopticu sličicu od svega što si radio i napravio u životu i gdje si na kraju? Ok, ima svega, očito. Ali uzmimo dvije situacije, dva života, dvje "karijere".
1. Rođen sredinom prošlog stoljeća, školovao se, fax ili ne, manje bitno. Počeo raditi početkom trećeg desetljeća svoga života, radio za nekog seronju, oženio se, osnovao obitelj, djeca, šport koji put u tjednu, onda malo sam, osnovao svoju firmicu, pa opet za nekog drugog. Pomaljao 64 zida tokom života, popio 21 900 turskih kava, popušio 219 000 cigareta raznih proizvođača, odigrao 300 nogometnh utakmica sa sinom, potrošio sve što je zaradio često i prije no što je zaradio, umro u pedesetim od neke proklete bolesti, ostavivši za sobom ženu, djecu, kuću, auto, prazno radno mjesto, nešto malo novca, ikonu na šanku u omiljenom kafiću....
2. Rođen sredinom prošlog stoljeća, najbolje školovanje moguće u regiji, satovi solfeggia, klavira... privatan učitelj, roditelji krcati lovom, završio 2 faksa, magistrirao, doktorirao, izdao rad o novom revolucionarnom izvoru energije primjenjive u svakodnevnom životu, žena, djeca, sve divno krasno....
I sad moje pitanje je, čiji je život vrijedniji, tko je "bolje" živio. Koji je više dao? Dal' je onaj prvi kriv jer nije želio ono što čemu je težio drugi? Što je više a što je manje? Nekako mi se čini da se sav taj sustav vrijednosti pošeremetio negdje na putu, i više se nitko ne sjeća filozofije istinitih i pravih vrijednosti, onih ispravnih, gdje količina nije važna, gdje je strast kojom živiš bitan fakor, a ne strast kojom se iživljavaš nebrojeno puta u jednom životnom vijeku... tak si nekak mislim, pa sad recite vi....

http://www.youtube.com/watch?v=R52wYwi3P9o

05.06.2010., subota

Ma dapače. Kurac mi se digo upravo sad. Nabijem vas na isti, Zločin, Kazna, pimpek pićka ovo ono... u svakom slučaju, jebo, tripozoidne kurve. Upucavanje komadima u bilo kojoj formi za jednog muškarca nije nimalo lako. Predstavljamo se kao neko drugi, uvijek... a pimpek je uvijek isti, dakle uvijek isto želi... Kaća bi rekla ne stavljati ako neće...želja je uvijek pozitiva... ok ma uvijek jest vali tebi je muško-žensko tak ionak svejedno, a meni samo ženama hoće iskrcaj. Gledaj, ... svako ima svojih djetinjarija, a na kraju meni je svejedno, samo da kontaš ono što želim reć. Ajmo reć da kontaš. Milo mi... Kašljucam pred svakom riječju. Ajde sad ti reci nešto smisleno. Dakle, npr "Dobra svirka"... Ma, gotovo! Ne znam di bi bi s rukama. Ak ih stavim u džep mislit ćeš da sam napaljen ko svinja i doviđenja u startu. Ak te privučem i poljubim... opet sam manijak. Ako ti uvalim broj telefona, prepotentan sam... Dakle štanga i opet sve u banani... Ma daj mi da si mislim da je sve do jaja. Tak ionak sam pijan skrooooz. I nemrem niš... dakle ak je to ono kaj ide suuuuper, samo mali poticaj mi daj, jer si dobra si. Ak nije, u redu reko zajebi pa već će bit do jaja... Bubnjari tak ionak smrde eto ti sad...................sladoled

11.03.2010., četvrtak

Hodao je vinogradom polako, bilo je predvečerje ožujka mjeseca, vrlo ugodno i toplo za to vrijeme godine. U ruci nosio je štap, podupirući njime svoje tijelo svakim drugim korakom, s ugodom udišući i s olakšanjem izdišući mirišljav svjež zrak obavijen proljetnim začinom. Na leđima stiskala ga je pletena košara za drva, pritišćući mu ramena zbog čeg je izgledao star i umoran, a star je i bio. Umoran manje, ali volio se tako kretati znajući da ga netko zasigurno gleda. Ako nitko drugi mali s kućice na brijegu prema kojoj se i kretao. Nije mu se žurilo a i košara je bila puna granja za potpalu čineći je teškom. Stara murva šuštala je pored stare kućice prelijevajući boje zalazećeg sunca na svojem još uvijek malom i nerazvijenom lišću podsjećajući starog na brezu. Mirišalo je. Kako je mirišalo! Došao je do zadnje terase vinograda i stao pred 7 stepenica. Sedam stepenica do kućice. Klijeti. Vikendice. Doma. Stari nije tamo živio i to mu nije bio dom, ali u zadnje vrijeme osjećao je sve veću privrženost kućici a sve manju privrženost ljudskom svijetu, ljudima i svemu u što ljudi moraju gurati svoj dugačak nos. Skinuo je šešir i potegao podlakticom po očima i čelu. Uznojio se pomalo. Mali ga je gledao netremice u oči stojeći kao kakva omanja prikaza sedam stepenica iznad njega. Plavim očima da bi se na trenutak svako preplašio kad bi ga prvi put vidio. Oči svijetlo plave, blještavo plave sa crnom točkom u sredini. Hipnotizirajuće. Mali se spusti niz stepenice i ponudi starom flašu vode. Stari kimne malom, otpije gutljaj, pa drugi, pa nagne i popije oveći treći i četvrti gutljaj lakomo žedno. Spusti flašu da je mali uzme, primi ga nježno kao da odlaže ruku na njegov vrat pa se skupa popnu do vrha. Priđu bliže zidu kućice pa skine košaru sa granjem, sjednu na klupicu pred ulaznim vratima pa počnu prekapati po granju, povremeno prislanjajući pokoju grančicu na uho i trljajući je kao da traže savršenu cigaru. Mali odjednom skoči s oduševljenjem i pruži starom grančicu netom poslušanu. Stari je uzme prisloni uz uho protrlja i nasmije se. Mali radosno digne ruke u zrak i potrči na gornji kat, uđe u kuću i brzo izađe noseći dva ruksaka svaki na jednom ramenu. Stari se popne do ceste noseći grančicu, pozove malog do sebe puhne u grančicu i poče crtati velik pravokutnk po starom stablu. Viši no širi. Puhne još jednom, stavi na leđa jedan ruksak, odloži desnu ruku na vrat maloga i zajedno prođu kroz stablo.

-Imamo dvoje!! - čulo se kao s razglasa. Iz stabla upravo su iskoraknuli mladić i djevojka. Prostorija u kojoj su se našli bila je golema, poput prirodnog hangara bez svoda sa gomilom stabala svakih 10-ak metara po jedno. Djevojka crveno-smeđe kose u dugoj crvenkastoj haljini bosih nogu, i mladić plave valovite kose, ne preduge u laganoj majci i kratkim pripijenim hlačama takođe bos oboje sa ruksakom na leđima. Pogledaju se, zagrle i nasmiju crveneći se pomalo.
- Slijedeći put se ne vraćamo - ona reče, primi ga za ruku i pogleda u hipnotizirajuće plave oči. Prihvati njenu ruku pa zajedno krenu prema izlazu.

10.12.2009., četvrtak

Dobar dan

Dobro jutro, dobar dan stvarno želim vam!
Ispred mog praga stoji gospodična draga.

Izvolite. Uđite. Raskomotite se.
Nadam se da će vam boravak biti mio.
Slobodno se sjednete na fotelju ondje u kut,
ali prvo da vam skinem taj kaput.

Želite li nešto? Travaricu? Kavicu? Išta na -icu? Znam da ja bih.
Dajte opustite se! Ljudi smo mila, ta sve šta radimo treba biti iz milja.

I dok otvaram crno vino zatočeno u staroj butelji
vi prebacujete nogu s noge na mojoj kožnoj fotelji.
I hvala dragom bogu, i hvala vam na tome
jer prizor bi vjerujte bio drag bilo kome.

Baš mi je drago što ste došli u moj dom
i bez brige mislio sam na sve čak i kondom.
Opet, žao mi je što vam i prijateljica nije došla,
ali tko zna kud bi cijela situacija tad pošla!

No dosta varljivog alkohola i slatke priče,
možemo na sex što se mene tiče.
Nemojte mi glumiti damu finu,
prepustite se sada seksualnom činu.

Divno tijelo imate gospodično,
vrijeme je da se pobrinem za njeg' lično.

Nevjerojatno lijepo biti je u vama,
pogotvo kad znam kakva ste dama.
Dama, dama, ali kakva samo galama!
Pritisak golem vršimo, bilo bi bolje da svršimo .

Vjerujem da je sve bilo za pet pa na kraju kažem: -Dođite mi opet.
Na raspolaganju sam stalno i oralno, i analno.



netko se osjećao inspirativno danas a to nisam ja.....

21.10.2009., srijeda

Rezime

Možda bi bilo dobro da se malo bolje pogledaš prije no što ćeš zauvijek zatvoriti vrata za sobom.


29.06.2009., ponedjeljak

...?...


Možda je to sve i umanjivalo njegovu sposobnost da bude sretan, ali sigurno nije bio izvor nesreće. U stvari nije mogao niti tvrditi da je nesretan, imao je sve što mu je trebalo i mnogo više no što većina ljudi na kugli zemaljskoj može i zamisliti ali ono što je mogao reći i tvrditi bilo je da jednostavno nije sretan. Pa se okrene nekim korijenima, pogleda obitelj i ljude oko sebe, porazgovara sa starim prijateljem, i katkad pomogne, ali kratkoročno. Sve je to manje bitno.... Ispada da je sve uopće manje bitno. Uostalom tko kaže da je ova stvarnost jedina i na kraju ispravna. Jedan od velikih mozgova, alternativaca i mudrijaša rekao je da smo svi naučeni da ono što vidimo, čujemo, kušamo i iskušavamo isto i doživljavamo na jedan te isti način samo zato jer nam je rečeno da je to tako kako navodno jest. Vrlo bi rado probao alternativnu realnost ili dimenziju ili štogod jer već sada mu je potpuno svejedno. Pitao se motaju li mu se ovakve stvari po glavi jer je kronično umoran, naime, previše je razmišljao kada bi bio umoran, možda od količine kave koja ga je činila potpuno hiperaktivnim ali nimalo manje umornim. Popeo se na klupicu i s kišobranom u ruci zatvorio oči zamišljajući da je kip samoga sebe 200 godina od danas upravo na tom mjestu i klupici kao pijedestalu predstavljajući time ustvari uzdizanje čovjeka na višu razinu svijesti, te lakoću kojom ustvari možemo to postići dok je u stvari tražio samo mir i spokoj na trenutak ili dva, razmišljajući samo o toj hipotezi sebe kao početka nove evolucije koja se nikada neće dogoditi. "Kako prokleto prepotentno", pomislio je. Prepotentno, ali barem je težio nečem višem, ako nikako drugačije onda samo mišlju, i to je nešto, navodno se i to računa. S druge strane ako se i to računa sigurno će u pakao, i opet neće biti važno, i ponovno je svejedno. Negdje je čuo poslovicu britanskog porijekla "Life's a bitch and then you die" i nije se mogao oteti dojmu koliko je to pogrešna pretpostavka i proročanstvo nečeg što se njemu nikako neće dogoditi osim da će jednom umrijeti. Danas... danas su stvari mnogo drugačije i život je postao kurva a umrijeti će sigurno. I to su dvije stvari na koje može računati, pa je poslovica postala potpuno istinita. I baš kad je počeo uživati u tom svom divnom samosažaljenju, sa predpostavljenim egoizmom i prstohvatom zavisti, nešto ga prene.... Otvori oči i ugleda iz sebe na istoj klupi stoji djevojka, ista ona sa proklete zabave....
-Hmmm, zrak miriše na nešto divno danas ali to sigurno niste imali na pameti, Lucijan ako se ne varam jel?
- Mmhm, Lija.. oh oprostite Lea ako se ne varam, dali vi to mene pratite?
- Naravno još od prošlog tjedna, i to ne samo uživo već i preko satelita. Znate jedan je moj.
- Što satelit?
- Da, satelit.
- U tom slučaju nemam druge nego vam pokloniti planet. I upravo sam zato ovdje sada. Objavio sam planeti da je sada u vašim rukama
- Da? A kako ste to učinili molim vas?
- Mišlju, riječju, djelom i popustom.
- Popustom?
- Da, popustom... - skoči sa klupe i krene prema cesti dok ga ona počne slijediti u svojim svijetlim trapericama i tenisicama iz prošlog desetljeća. Pretrče cestu i uđu u slastičarnu na čijem izlogu je pisalo ponedjeljkom i srijedom kremšnite i sladoled 50%.
- Kremšnita, sladoled ili oboje?
- Sladoled....

12.02.2009., četvrtak

Ni vrit ni mimo

Popio je jutarnju kavu pa nastavio prema poslu. U glavi mu je tunjalo od prijašnje večeri i dok je razmišljao o tome kako noćas možda nije trebao popiti zadnjih nekoliko pića odlučio je da će danas s posla ranije pod izlikom da mu nije dobro. Nadao se samo da će doći kući prije no što počnu valunge. Sparkirao se pred zgradom i ušao polaganim ali samouvjerenim korakom, kimajući glavom portiru i kolegama. Pritisnuo je broj 5 u dizalu i osjetio kako mu gravitacija pritišće mozak odozgo prema dolje. Prošao je pored tajnice, otvorio vrata i ušao, zatvorio ih te se naslonio s uzdahom olakšanja. Za samo par sati biti će doma. Sjeo je i zamolio Ivanu da mu donese još jednu kavu.
-Sa puno šećera molim te Ivana.- mrzio je snobove koji misle da tajnica mora čistiti govna za njima jer su oni "šefovi". Od samog razmišljanja o tome zaboli ga glava još jače. Umio se i taman je ušla Ivana s kavom kad je izlazio iz male uredske kupaonice.
- Ako namjeravaš još dugo uništavati si život opijanjem i drogiranjem onda mi reci sada da si počnem tražiti drugi posao!
- Ne bi ti mene nikad ostavila, ni da sam najgori pijanac, ni da mi je bankovni račun u debelom minusu. Previše me voliš. - obriše lice ručnikom i prođe rukom kroz polukratku crnu kosu
- A da!? Nemoj biti toliko siguran u to. Djevojci u mojim godinama više ne pada na pamet trčati za nekim tko vrlo brzo klizi prema dolje. Osim toga ne dolazi u obzir da više ikad radim za kikiriki. Zato se saberi i počni radit' kako bog zapovijeda. - ustala se sa ruba stola na kojem je sjedila popravljajući smeđu suknju čiji rubovi su lagano dodirivali noge netom iznad koljena. - Možeš početi s tim da prestaneš pit svaki drugi dan u tjednu.
- To samo govoriš da me napališ - reče on sa smješkom i krene rukom prema njenoj suknji.
- Ne zajebavaj šefe! Odsjeći ću ti tu ruku ako pokušaš to još jednom.
- Pa nekad ti nije smetalo. Šta sad mi život nije tip-top pa ti se to ne sviđa!? Jebene žene! Pa da je bilo tko od nas stabilan ne bi vas trebao.
- Oh, ali bi. Svakako bi. - zajedljivo će ona
- Daj idi tamo i radi nekog boga, i nazovi onog malog reci mu nek dođe danas na razgovor, ima sreće šta si me raspizdila i što sam od jučer mamuran.
- Ufff, jadan dečko. - skinuo je cipelu i bacio za njom pogodivši vrata.
Pola sata kasnije i jednu kavu manje došao je David. Stao je pred vrata i pročitao ime utisnuto u vrata. Lucijan Dorat. - Tko daje ime svome sinu Lucijan!? - potiho je samog sebe upitao.

Ćelava glava svjetlila se na jakom svjetlu velike prostorije toliko bljeskavo da se čovjek pitao nije li je ulaštio nekim posebnim sredstvom za laštenje ćela, made by Mr. Muscolo. Lucijan se zamišljeno nasmijao ovoj pomisli podignuvši desnu stranu usnice u svoj tipični smješak. Svuda oko njega bila je gomila ljudi, pijavica ovoga grada, mafijaša, reketara, saborskih zastupnika, ovana i govana sa pripadajućim odličjima ili lijepim ženama predstavljajući isto. Pitao se što li samo želi ova prekrasna crvenokosa djevojka/žena sa onim ćelavcem očito mafijaškog porijekla. "Nabijem ga na njegov reket" proletjelo mu je kroz glavu, pa se još šire nasmiješio otkrivajući red zubi.
- A to je vaš lijek za ova dosadna primanja?
Trgnuo se nalijevo i ugledao oči premijerove kćerke Lee.
- Molim... Ne razumijem...?
- Pa stojite ovdje već 15-ak minuta i blesavo se smijete. Mora da ste u nekom zlom filmu, ili ste pomalo "off".
- Pomalo šta...?
- Pomalo "off". U smislu pomalo pomaknuti, smotani, šuk-šuk. "Ground control to major Tom"!
- Ne. - odgovori joj kratko i jasno sabravši se sad.
- Što ne?
- Pa nisam off. I u stvari nisam niti u zlom filmu jer ako znate pozadinu ovih seronja onda znate da nema dovoljno zlog filma koji bi mene učinio zlim a time i sam zao film zlim, u odnosu na pravednost koja bi njih snašla s obzirom na njihovu zloću u ovom filmu koji zovemo "zbilja". - brzo joj odgovori označivši navodnike rukama
- Zbilja?
- Aha. Zbilja.
- Zgodno. - nasmiješila se i otpila kratak, damski, poprilično graciozan gutljajčić bijelog vina iz visoke kristalne čaše.
- Lea.
- Lucijan.
- Mhm. Pretpostavljam da mi je drago.
- Pretpostavka moja temeljena na vašem smiješku je da je pretpostavka vaša točna.
U tom trenutku ćelavac priđe jednom od saborskih zastupnika te se pozdravi s njime. Njih dvojica se nasmješe jedan drugom kao da se već dugo i dobro poznaju, pa se zapute prema izlazu. "Redovito podmazivanje" pomisli Lucijan, prisjećajući se kako mu je jedan poznanik pričao kako su prali novac u njegovoj bivšoj firmi poklonima u obliku skupocjenih slika i umjetnina i potom prodavajući ih. Sve savršeno legalno. Legalno dok ne postane ilegalno. A ilegalno postaje kada državi i vladi prestane biti u interesu. U stvari ga to više nije previše diralo, ali ono što mu je stvarno smetalo, zbog čega mu je ponekada bilo zlo je to što svi oni "maskulinum maximus", kakvima se naivnim ljudima a posebice ženama čine, imaju muda malena poput dva zrna graška. Mladoga. Od skrupula su čuli samo pula i to na ulazu u Pulu kada polako slovkajući pročitaju ono što piše na tabli. Ono što mu je stvarno smetalo je to što upravljaju osjećajima, bez kontrole bez suosjećanja, bez empatije bilo koje vrste, licemjerno i agresivno. Kapitalistički. Lijevom polutkom mozga, proračunati samo za samozadovoljenje. Ništa drugo nije važno, samo ja, ja, ja.... "Nobody, and I mean nobody puts a ketchup on a hot-dog"




10.09.2008., srijeda

Totalni opoziv

Izašli su na piće poslije posla, tek toliko da malo popričaju i završili su na pizzi u nekoj pizzeriji. Pristojnog izgleda dobre pizze mada iz električne peći. Čim su ušli zapeo je za rub stola svojim trapericama i kroz zube opsovao kratku psovku. Ona mu se nasmijala. To bi ga uvijek raspoložilo. Sjeli su za stol i naručili jednu pizzu za dvoje i počeli žlabrati o uobičajenim stvarima. Čudno je to kako se poprilično često vide i čuju međutim izgleda da uvijek imaju o nečem razgovarati. Trenutno je i to bila jedna od stvari koje su ga zbunjivale. Sve ga je zbunjivalo u ovom trenutku.

- Čekaj i hoćeš reći da si sad totalno hladan prema njoj?

- Apsolutno!

- Pa ne kužim a kak? Jer do prije par dana si bio lud i htio si otić do nje.

- Ne znam. I ja se pitam. Pretpostavljam da sam se "potrošio". Mislim, dao sam sve šta sam imao, cijeli arsenal. Puco sam iz svega šta sam imo i znao, a povrat je bio jednostavno preslab.

- Heh. Aj dobro. Samo da si ti meni sretan. Al' budi siguran u to onda.

- Ma sigurniji ne mogu bit. Uostalom neke druge stvari su sad isplivale na površinu i odvode me opet vjerujem u jagode. Koji sam ja kreten.

- Koje stvari?

- Ne želim o tome sad razgovarati. Prekonfuzno mi je to sad. Kad se razbistri reći ću ti.

- A daj ne seri. Sad me totalno zanima.

- Ma ne mogu ti reć sad jer ni sam ne znam koji qrac se dešava. Ali nešto se dešava...

- Ok, ok. Al daj mi reci dal to uključuje neku drugu ili su to neke druge stvari.

- Neku drugu.

- O jebote, pa tebe je totalno krenulo...

- Aha krenulo al' nizbrdo i to vrlo brzo...

- Ma daj pa kaj ti je pa bit će sve ok.

- Čisto sumnjam, al nadam se...

Malo je stao pa je pogledao dok je ona sjeckala svoj komadić pizze, pridigla je glavu i upitala ga

- Kaj?

- Ništa, ništa...

05.06.2008., četvrtak

Mazohizam

Već je bila prošla ponoć a on je sjedio u mraku i svako toliko pogledao u veliku radio sat-budilicu na kojoj je već satima svirala glazba. I to kakvu su oboje voljeli, ali on ju je sada mrzio i slušao je samo jer ga je to podsjećalo na nju. "Jebeni mazohist"- pomisli po već tisućiti put pa otpije gutljaj votke, hladne, bez leda. Život mu je funkcionirao poput četiri različita. Ujutro bi bio mrzovoljan, umoran i jedino na što je mislio bila je ona. Došao bi na posao i molio se da je pretrpan istim jer onda silom prilika nije morao razmišljati o njoj. Poslije posla bi se uvijek nečim zabavio, bilo glazba s prijateljima, neka izložba, sport, u stvari bilo što a da je interaktivno. U knijge i filmove nije mogao gledati već mjesecima, a novine je ionako zadnji put pročitao prije više godina. To je bio jedini dio dana kada ju je uspio smetnuti s uma bar na kratko. Navečer se trudio ne piti, jer znao je kamo to vodi, ali danas jednostavno nije bilo pomoći. Votka je bila već u hladnjaku i ohlađena, a dok je navijao sat slučajno ga je upalio čuvši pritom par tonova melodije koju je predobro poznavao i to je bilo dovoljno. Posegnuo je za kratkom širom čašom sa debelom stjenkom, natočio skoro do pola, pa ispio u jednom gutljaju. Brzo ju je ponovno napunio, sjeo na kauč s presvlakom od tamno smeđe brušene kože i pustio glazbu da svira, baš ta...baš ta. Kud baš ta!? Znao je da je nikada neće zaboraviti ali nadao se da će bar osjećaji dosad otupjeti, bar je tako bilo zadnji put. Ali osjećao je da je ovaj put potpuno drugačije. Osjetio je to prvi put kad ju je čuo. Kažu nemoj nikada žaliti za onim natježim stvarima koje si u životu prošao, jer te one čine onim tko si sada. To govore samo sretni ljudi koji ne moraju zvati kurve da ih izlječe ali ne od kronične napaljenosti i perverznih pizdarija već od emocionalne iscrpljenosti i samosažaljenja. Već je to dvaput napravio, ali kao i droga to je kratkotrajni fiks, i poslije je još gore. Got my mojo workin', but it just don't work on you - Muddy Waters je pjevao, a on je samo pripalio još jednu cigaretu, otpio još jedan gutljaj hladnoga pića dajući mu snage da pomisli : "Sutra će biti bolje". Lezi sine lezi, sve će biti dobro...


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.